eltuntek

cca 11:30/12. buđenje (za ispriku, rudilo je kad sam išla spavati). pekmez na prozoru se polu pokvario, ptice pojele samo pola kruha.
GTalk. Dogovor za doručak ispod drveta.

13. doručak: Jools se vratila iz Dubrovnika sa žensko/rodno studijske konferencije. priča o paunovima i bizarnom vrtu kojeg je slikala a u kojem je hrpa glava od lutki nataknutih na štapove. Josh: lutke na glavama? pa kod tih starih žena je spavao Trever (sociolog, i to muzike. al nije pretenciozni snob:) - našle su ga na kolodvoru i odvukle u svoj "pansion". Onda kad je rekao da ide u Sarajevo su mu rekle aa, imamo mi tamo sestru, spavat ćeš ti kod nje. smijemo se i jedemo srpski kajmak sa pijace u Beogradu, zaslugom Draženovom. sa prozora sedmog kata maše Jovana sa ručnikom oko glave. Beba ima 27cm i stalno se rita. Ili 37? hm.

do cca 17 čitam na podu sobe i pokušavam nešto napisati. sunce. umirem od gladi. dolazi Mark (Maaaak) kod kojeg smo preksinoć slavili rođendan - ima divnu terasu s pogledom na Budu, Dunav, Parlament, Baziliku i park u kojemu je markist Georg Lukacs hranio ptice i gdje mu je sad kip (doma u Zagrebu imamo Lukacseva sabrana djela, koja nitko nakraju nije ni pročitao, kao ni ostatak marxist literature). Uglavnom - enter Mark, kao pravi engleski aristokrata preplanuo od prijepodnevnog JAHANJA (konja:) O đizus, velim ja, samo ti možeš hodati okolo u polo majici i reći cijelo jutro sam jahao. Primjećuje moju kronologiju britanske umjetnosti na polici i krene pričati tko ga je kome tutnuo i o nekom fotografskom paru (lee miller&još netko) koji je prije živio u kući koju su poslije kupili njegovi starci, a koji su u toj istoj kronologiji (fotografi, ne starci). Zaustavljam ga kod nadrealizma jer umirem od gladi (sam to već rekla?glad). Pogled na hranu Chez Studentska Kavana me odvraća od jedenja. Idem na Ors (prva/zadnja stanica metroa) po banane.

19h. Vraćam se iz Ikee sa ogromnom svijećom, keksima i 2 čokolade.

22.30 Čaša vina sa Elenom i Ledom u vrtu. U podrumu Maria Lis bacila proslavicu za argentinski nacionalni praznik. Dolazimo iako su obećane okruglice već pojedene.

U međuvremenu cijeli dan traje prepiska na facebooku među nama ex-yu stjudents o tome koji je najtreš youtube spot dijaspora/ex-Yu. Moj prijedlog neda ukraden+vuco+alka su potpuno zasjenili hitovi Neodoljiv, neumoljiv (trudna ceca, nemreš se s rogatim bosti) i neki elektronik supersonik kojeg nam je otkrio Dragan iz Niša.

Za 4 sata moram poslati mentoru poglavlje a nije ni do pola. Prekjučer smo bili na "sastanku" (post-it na vratima: "Petra! Ja sam u parku na suncu. Nazovi.") i pričali o mojim nepostojećim planovima za budućnost i etimologiji riječi smrt koju je on pomješao sa rječju "smotra" pa je mislio da se zagrebački cionistički tjednik iz 1900tih zvao "Židovska smrt" ("i dont get it, death? such pessimists").

cijelo vrijeme se čuju avioni. (aerodrom)
i vlakovi.

Nemože se spavat jopet, nesanica uzela maha ili bolje rečeno stres čije postojanje negiram uporno ja. Se nastavlja manifestirati u kasnim noćnim satima u obliku znojavog prevrtanja u krevetu i živopisnih snova nemogućih scenarija. Koji se mahom tiču trudnoće, poroda i cipela, a što sanjarica na nekom žnj portalu tumači kao "privest ćete neki projekt uspješno kraju". Cipele znače putovanje. Jupi. Niti činjenica da sam pila fensi vino u vrtu pod mjesečinom s dragom prijateljicom Bianchi nije potpomogla moje narkoleptičke sklonosti. Trebalo bi krenuti na bolje jer djelce s kojim ću zadužiti čovječanstvo- Rawls, feminist criticism and justice in the family: do we really need a kitchen police?- je napokon privedeno svom kraju. I ako sam vas imalo uspjela zainteresirati za temu og megamasterdjela odmah ću vam odgovoriti na pitanje u naslovu: ne trebamo. eto. koga zanima više o temi koja mi se lagano od silnih dana i noći provedenoj nad njom pomalo ogadila, (ne)rado ću poviše prispodobiti ponaosob (PPP). Trenutno se samo nadam da će Zoltan, moj mentor, biti potpuno izduševljen mojim črčkarijama. Pored družijanca u vrtu, svratili smo i do podruma koji je zapravo uređen kao pivnica što mu i samo ime veli- Don PubLow (sic!) koji je namjenjen raznim proslavama koje studenti išću, a u kojem je Mara Lis zajedno s još jednim argentincem kojeg je uspjela negdi iskopati slavila praznik svoje zemlje. Ako sam dobro shvatila, na današnji dan su se riješili španjolske čizme imperijalizma. Pa u to ime jedu mesne okruglice s prijateljima. I nose trakice u boji domovinske zastave na sebi. Ideš!
Monotoniju pisanja teza je uspješno razbila Eurovizija i nitko sretniji od mene (dobro, možda Jovana, manijak za Euroviziju: "ne, to nije ta žena, ova je pobijedila '98 u Jeruzalemu s pjesmom...) što su uveli dvije polufinalne večeri plus finale- sreće i veselja, ne moramo misliti na tezu punih par sati pa tako tri puta! Tri noći smo blejali u taj jednom fin, a danas treš/gej događaj u Jovaninoj sobi koja je bila prekrcana ljudima odsvuda. I stvarno je bilo zabavno, međusobno smo si prevodili kompleksne tekstove, valjali gluposti i komentirali svašta. I onda na kraju pobijedi ona glupa Rusija s onom cikendavom pjesmom. Tako tužan kraj jednog krasnog Eurovizijskog tjedna u kojem je čitava Europa u svojim iznedađujujće proširenim granicama pjevala kao jedno! Naši favoriti, jarani Bosanci, nisu najsjajnije prošli. Šteta, bili su genijalni.
Ipak, od svega toga čovjeg štagod trivijalnog i nauči. Ako ste mislili da su ljudi na Balkanu divlji i ne razumiju te zato mrze svog susjeda, na sjeveru nije ništa bolje. Ili ništa novo. Inga iz Norveške kaže da tamo kod njih imaju jednu pjesmu koju digod vole zapjevati, akoja se zove Jesam svakakav al bar nisam Šveđanin (tako nekako). Eto meni je to bilo smiješno.
Idem sada pokušat prizvat sanak na ove umorne vjeđe dvje.
Laku noć,
Leda

evo malo slika, da ne bi ispalo da se samo patimo te sunca ni miseca ne vidimo...
pozdrav, L.

<3

samo kratko jer moram pisat ono nešto drugo - kako je već došlo ljeto?? uh. u ponedjeljak je bio praznik i grad je bio pust kao što je zagreb pust i vruć 1. 8. kada se može hodati nasred ceste u centru i kakvog ga baš volim.

tako smo odhodali taj dan u prazan grad i našli jedan dvor koji je i restoran i kavana na kertesz utci i koji je florentinski prekrasan ali nije zadovoljio jedina dva uvjeta koja ovih dana moraju biti ispunjena, a to je da ima utičnicu i wireless. u szimpli koja je isto dvor ali sa ispunjenim uvjetima smo pola sata kasnije naišli na arielle, fatija i ingu i nakon mukotrpnog 12minutnog pisanja ostali pričati o haljinama za proljetni bal (bal!). arielle će se omotati u selotejp-Leda će znati više o tome, a Fati je priznao da ne zna što je koktel haljina.

a na fakulteeeetu... nervozna atmosfera i jedino o čemu pričamo su stranice, koliko ih imaš, koliko ih još trebaš imati, koliko si bila u knjižnici, pa dnevni napadaj panike, obično po buđenju jer se jadna prebita ustaneš tražiš drugu čistu čarapu i misliš: danas ću napisati ma 10 stranica!!! 20 stranica!! imam još 12 dana!! gdje mi je druga čarapa!!! mrzim svoju robu!!

možda ipak ne pisati post u 4 ujutro?

s vedrije strane, nervoza nas je zbližila. i još, danas je na kraju dana egipćanin Nadi koji nam vodi kafeteriju sa svojom prpošnom ženom mađaricom uvijek istog izraza lica, dakle, podijelio svu hranu koja mu je ostala. ja sam se ogrebla za četiri baklave. ma divan jedan trenutak.

laku noć-i mjesec je nestao tek sad vidim.. o druže...
petrica

Običaj nalaže da se prvi maja proslavi na travnatoj površini uz besplatni fažol i kiseli gembač na ovećem sindikalnom skupu. Ukoliko niste dobrano zagazili u radničke vode, dotični praznik se proslavlja penjanjem na obližnje brdo.
Nismo odabrali ništa od navedenog.
Naš plan je bio poprilično prostodušan, otići ćemo na Margit Sziget, malo se valjakati po travi sa sendvićima, dodavati loptom, pomaziti pokojeg ćuku i otići doma sretni što smo proveli dan u prirodi. I to je u redu.
Tako je i bilo, samo što smo bili nevoljki otići doma. Ipak je praznik rada. Što je glupa stvar za reći jer riječ praznik sama po sebi označava ne-rad jer je kao što i sam kaže prazan. Tako da se ista stvar ponavlja dva puta no dobro.
Umjesto doma otišli smo do mauzoleja Gül Babe. Koliko sam skužila to je čovjek koji je, za vrijeme otomanske okupacije ovih krajeva bio poprilična dasa i što je neuobičajeno za bilo koju uzurpatorsku silu ovaj je derviš bio omiljen među lokalnim pukom. Navodno je bio homo universalis te je donio ruže u Mađarsku, što je zapravo i značenje njegovog imena - Ujak Ruža. Budući da je bio omiljen, pokopan je na brdašcu u Budi, a danas je njegov mauzolej najsjevernija sveta točka Islama. Toliko sam razabrala iz priče čovjeka koji čuva i održava grob i pripadajući mu ružičnjak, a koji nam je ugodnim baritonom ispripovjedao priču o neobičnom dervišu. Barba me oduševio, odavno nisam tako uživala u nekoj govoranciji. Trebao bi imati svoju radio emisiju u kojoj bi pričao priče za laku noć, nešto ko Šeherezada samo s više basa.
Umjesto toga, barba drži malu birtiju u kojoj smo popili tursku kafu, a iz koje nam je Dragana iščitala budućnost. Neću sad o tome, budući da je njezino gatanje većinom bilo o ljubavnom životu prisutnih. Ako je u pravu, ja sam o kej i još dugo ću tako ostati. I to je u redu.

Ono što nije u redu je ljenost koja nas je sve obuzela. Najučestalije pitanje ovih dana -kako ti ide pisanje- mrmljajući zaobilazimo u širokom luku. Stvari se moraju promijeniti i to će se desiti sutra, barem što se moje malenkosti tiče. Tješim se činjenicom da je moj supervisor za sada zadovoljan sa mnom.

Ovaj vikend su me napokon posjetile drage prijateljice koje su potegle iz Zadra, a jedna čak iz Splita ne bi li se malo isćakulale i podružile. Pojavila se i moja majka zajedno sa svojim prosvjetarima s kojima sam provela neko vrijeme i baš nam je bilo lipo. Smiješna stvar, anegdota štoviše: bili smo na večeri u nekom hiper turističkom restoranu u kojem je bila hrpa ljudi odsvuda. I bila su tri djeda koja su svirala harmoniku, violinu i još nešto, uglavnom, za svakim stolom su svirali neku pjesmu koja je domaća dotičnoj grupi turista. Možete sto puta pogađati što su nama svirali i nikad vam na pamet ne bi pala pjesmica iz djetinjstva Pioniri maleni, koja nas je sve natjerala u smijeh. Smijeh.

Sad kad je mare mare duniseja plus mama gotova, ponizno se vraćam svojim zadaćama. Toliko od mene za sada, odoh leć ne bi li bila svježa za sutrašnji dan u knjižnici.

Sretan vam praznik rada,
L.

and we're back! prvi dan nazad prolazi u entuzijastičnom pozdravljanju, razmjeni "đes bila štas radila" i nevjerici što je sutra već prvi maj. i đe smo bili? neki su po materinu spizu potegnuli čak do istoka kanade (m. f., koja će brzo po diplomi imati kič vjenčanje s rvackim nijemcem, ali ne smijem tračati jer nije lijepo a i zato jer mi donosi burt's bees kremu za ruke od banane i meda), alice se bezbrižno skijala po švicarskoj iako nije još završila seminarske radove (ako ću ikada imati dijete živjet ćemo malo ili malo više u amsterdamu da ga/ju zadojim tim prokleto nepobjedivim amsterdamerskim duhom koji uspijeva pomiriti rad i bezbrižnost), mark je radio "istraživanje" u rimu (mnoga je šala pala na židova koji je odsjeo u samostanu s časnim sestrama), jelena se šmucala po mostaru i intervjuirala ljude što misle o onima "preko", a jovana (i beba! za čije je ime raspisan natječaj-ne smije biti srpsko ili slovensko. moram joj sutra izložiti teoriju kako su ksaver ili šandor totalno superkošer imena) su u sarajevu istraživali birth of the bosniak nation. i tak... svašta nešto.

sutra će se nacionalisti i pokoji sretnik/ica koji nam se smiju pridružiti (sic!!! šala na račun mog odsjeka) sa dekicama i hranom valjati na margit otoku između bude&pešte iako ne znam šta ćemo jesti i piti (osim tune) jer mislim nitko nije bio dovoljno ažurna da danas kupi dostojnu zamjenu za meso na ražnju (ako je to prvomajski? u bosni se taj praznik štuje kao zlatno tele i maše se nad mesom dok se piva hladi u vrbasu uni ili gore na izvoru rijeke bosne kod ilidže. kako smo danas asim i ja malodušno i bijedno konstatirali, toliko se važnosti pridaje prvom maju jer se za razliku od drugih zemalja u bosni ljudi puno više narade).

i još ovo: pojavilo se drveće i lišće i štekati i puno je isprika za boravak u eksterijeru.

još 28 dana do predaje Rada.

<3 petrica

Tako se zove odsad moja najdraža kolumna koju sam prvu tražila u brojevima Zagrebačke smotre koja je izlazila sredinom tridesetih. Čovjeka su plaćali da se šmuca okolo, ispija kave i komentira što se priča po gradu. Idol! Kakav je to grad koji je mrtav u tri ujutro pita se autor? (Nije rekao 11 navečer! Sada sam oduševljena spoznajom da je noć u Zagrebu kasnih dvadesetih možda završavala u urnebesnu zoru).
Eltuntek je kao što vidite razdvojen između provincijalne prijestolnice i nekadašnje prijestolnice (kojoj šaljem topli szervus) & ja sam trenutačno eltuntem (jednina) u moru međuratne štampe. Život se ovih dana sastoji od hodanja do čitaonice NSB-a gdje fotkam članke, pa ručak, pa knjižnica Lavoslava Schicka u Židovskoj općini (imaju novog rabina koji je, skužajte na klišeju, pravi Splićo, priča nešto kao "sad će tebi lipo barba skuvat jednu kavu") gdje opet fotkam članke i pisma & tu & tamo se ustanem i prljam prste knjigama od kojih su neke (kad se sastrane gleda) potpuno crne jer nisu otvorene otkad su čovjeka koji ih je kompilirao zatukli do smrti. Nakon što je prvi put pušten iz Jasenovca, na intervenciju "nekih sugrađana" navodno je potpuno ravnodušan ("slomljene volje" piše u jednom reportu) čekao u fotelji svoga stana da opet dođu (ulaz do Kolaža u Amruševoj, bivšoj Sudačkoj ulici).
Onda dođem doma, kompiliram fotke, jedem, i iz kade slušam stojedinicu.
Dramatično, nema šta.
PoZdraV. Petrica.

Završio semestar, sreća i veselje nastupili, no ipak treba završiti pejpere i to ovaj vikend. Pa ne idemo nigdje ne bi li u tome uspjeli. No ipak, kako bi zadržali duševno zdravlje, potrebno je malo protegnuti noge, bar do dućana i oko kuće. Babski. Ponijele smo fotić (ovog puta Petrin, ćaća kupio, ćaći fala!) te zabilježile dorm i njegovu okolinu.
Uživajte!



Ljude ću predstaviti redom pojavljivanja: Dražen, Dragan iz Niša i Marija Lis iz Argentine - svi sa sociologije, Stearns (New York) i Adriana (Bukurešt) koji su sa mnom (a ja sam Leda) na departmentu. Tip sa cvikama je Josh amer povjesnicar. I da, čovjek koji stoji iza pulta od menze neodoljivo podsjeća na onog lika iz simpsona koji radi sve svugdje, smijeh!
čarolija se desi kad pređete mišem preko slike :)

szia, Leda